Take It Easy

Andjela, Ankica, Branislava, Jaroslava i da ne nastavljam, ako slučajno imate CD (uh kako mi je to mrsko napisati, radije bih da je LP) možda i vas taj popis zbunjuje, isto kao što se ni ON vjerojatno ne sjeća imena svih onih lepojki koji su mu bile inspirativne da napiše neke najljepše ljubavne balade ovog našeg djela kozmosa zvanog Balkan. No nećemo o geografiji, isto kao što ni NJEMU nikad nisu bile baš odviše važne neke zemljopisne odrednice.

Rođen u gradu ispod Petrovaradina mu škola nije baš najvažnija bila, naročito u proljeće kada su ga privlačile livade, Dunav, cvijeće pa i mjesec. Tada o glazbi još i nije previše razmišljao a to će nam otpjevati nešto kasnije u jednom od svojih prvih hitova gdje kaže da mu je “jedino važno bilo da postane levo krilo školskog tima..”. No bilo je tu i ljubavi – da “tad sam iznenada sreo najtoplijeg leta deo to su njene oći bile..”

Njegove prve pjesme, naročito dok je je još svirao sa sastavom Rani Mraz zvučale su jednostavno, no dao se je naslutiti njegov kantautorski potencijal, koji će svakom novom pločom doći sve više do izražaja.
Uz to ga je krasila duhovitost. Ne znam tko bi se drugi sjetio jednog Petla, koji je zabavljao klince, a starijima jasno poručivao da mlade nipošto ne valja uskratiti za seksualne aktivnosti, jer “petlu vreme ide”. Aj živeli, rekao je tada još razmjerno mladi Đole.

Iz njegovih pjesama je frcala zafrkancija, u njegovoj “Snaši na salašu” dao nam je apetita da obavezno isprobamo “dzigernjaće, švargle i krvavice” pa i lepojku “Snašu” makar nas dočekale – vile brkatog muža.
No Đole koliko god volio svoju Panoniju isto tako je ljubio more i sunce i širem tada proširene domovine uspio da nas sve ubijedi da je – panonski mornar.

Njegove pjesme su se vremenom mijenjale, no što se tiće ljubavnih balada, za koje vjerujem da ih nekako najviše volimo, uvijek su imale neku svoju konstantu u smislu da su nam uvijek ostale nekako jednako slušne. Jedino ih Đole nakon podosta godina pjeva sa zrelijim glasom, što im daje posebnu patinu.

“Priča o Vasi Ladačkom”, žalosna sudbina onog tko nije s onom koju voli ili nedostižna “Lepa protina kći” su plod Đoletove mašte, no s pravom ih doživljavamo kao nešto stvarnog. Pjesme Djordje Balaševića valja shvatiti na način da on ima tu naročitu sposobnost da nam poklanja riječi koje nikad sami izreči ne bi mogli. No otvara nam i srca.

Đole je kroz 80.te pjevao i kritički, osvrnuvši se i na neke likove koji su postajali “face” na temelju spretnosti i političke podobnosti (”Nikad kao bane”), preko balade “Za treću smenu” pjevao je i o onima koji plačaju tuđe grijehove. Proročanski je “zborio” o “Narodnjacima” koji će tek dva desetlječa kasnije doći do izražaja u mjeri o kojoj nije mogao ni on sanjati.

Dal slučajno ili ne, još tih ranih 80.tih se je u pjesmama dohvatio vojničke tematike, te generacijama naraštaja prateće nočne more ratnog bezumlja.

Prije nego što je na našim prostorima doslovce sve otišlo u “Honduras” je nasnimio svoj sjajni album “Bezdan”. Naslovna pjesma je čista poezija i može se jedino opisati navodeći barem djelič teksta -”Više me ne voliš, kad se vračam nisi budna, ne goriš, gasne naša zvezda čudna, lažna srebrna stvar.”

Đole je bio kao “vječiti krivac” za sve krive Drine ove naše zajedničke bivše domovine. A jedini “grijeh” mu je bio što je pjevao – Titu. Pa tko mu nije pjevao? U doba kada se je rušila autonomija Vojvodine, kada je nacionalizam ne samo u Srbiji postao dominantna pojava Đole pjesmom “Samo rata da ne bude” uz pomoč dječjeg kora poziva na mir, koji će doći, no mnogo kasnije, kada još uvijek mnogi nisu svjesni počinjenog.
Svojim “Requiem”-om se obraća Josipu Brozu i svim onima koji su se bili identificirali sa Jugoslavenstvom “A gde smo mi, naivni, sto smo se dizali na Hej Sloveni?”

Svakako da je njegov dio domovine bio u Srbiji, a nacionalističkom ludilu je Jugoslavija služila tek kao paravan. Stoga Đole početak rata doživljava gotovo u izolaciji, a ugrožen mu je bio i sam život.

Ljudske nesreče, devastacije, raskid ljudskih veza na području bivše Jugoslavije njega su teško pogodili. Kada je 1993. godine objavio svoj novi album našla se je na njemu još jedna antologijska ljubavna balada. No također i pjesma o čovjeku pogođenim PTSP-om. (”Čovek sa mesecom u očima”).

No Đole je bio kao što je sam volio reći “optimist”, a istoimeni fan klub iz Splita je hodočastio mnogo kilometera da ne propusti neki njegov koncert, pa gdje god bio. Godine 96. objavljuje svoj album “Naposletku”, koji svojim uglavnom akustičnim instrumentima dočarava intimnost i atmosferu njegovih stihova.

Na početku ovog tisučljeća se svojim album “Devedesete” još jednom prisječa desetljeća izgubljenog vremena pa i stradanja i njegovog grada. “Živeti slobodno”, kao podsjetnik, ne ponovilo se, ludilo. Đole je svjestan da on, premda nedužan, na svoj način treba graditi ponovne spone. Sa sadašnjeg stajališta gotovo je za ne povjerovati da je prvi koncert nakon rata održao u Zagrebu tek 2002. godine.Sječam se kada sam kupovao karte u Splitu kako me prodavač nije baš blagonaklono gledao.

Zapoćeo sam sa ženskim imenima, no nisam spomenuo Ljudmilu. To je jedna od onih dvanaest iz “Dnevnika starog momka”. Priznajem nisam popamtio sva imena, pa tako ni Ljudmilu. No u sječanju mi je Tisa, koja je neke noći nadošla, a još više pamtim stihove “nije nesreča što me se ona ne seča, ma kakvi, nesreča je što se ja nje sečam.”
To gađa ravno u srce, jaće možda samo “Tvoj neko”. Đole lakše malo, nisu nam srca od kamena.

Zahvaljujem se Remorkerima (posebno Naopakoj bajci i Edi) za ustupljene slike sa stihovima.

Pjesme Djordje Balaševića slijedom (koje možete poslušati klikom na slike):

Neki novi klinci

Život je more

Lepa protina kći

Ne volim Januar

Provincijalka

Čovjek za koga se udala Buba Erdeljan

Naposletku

Samo da rata ne bude

Čovjek sa mesecom u očima

Plava balada

Ljudmila (Tu noć kad je Tisla nadošla)

Djevojka sa Čardaš nogama.

Zamislite si glazbenike kao zvijezde. Rasprostranjene na neki zakoniti način u svemiru. Tu bismo našli npr. Leonarda Cohena, pa Bob Dylana, a negdje uz njih, no jasno odvojen bi bio – on, koji isto nekako potrošenim glasom pjeva kao Bob, ponekad poetski duboko kao Leonard. No ipak on bio bi – izdvojen.

Ta rekli biste pa nije Robert ili Bob, kako vam drago, bio pijandura, a i Cohen nekako ne pristaje uz njega. On se ne bi zasigurno bunio, zadovoljan što je kao zvijezda ipak blizu, a kada je riječ o pijanstvima, e to već zaslužuje neka pojašnjenja.

Kada je bio mlad si nije zamišljao da će postati ono po čemu ga poznajemo, već se je želio skučiti u onom što zovemo bircusi. Pri tom je uočavao one koji su za druge tek pijanci, propalice, jadnici. No svaki od njih je imao svoju priču, kao što smo ljudi na ovom svijetu jedinstveni i neponovljivi.

Taj “niži” društveni sloj je njemu mnogo poručio, ono što bi za mnoge bila tek smetnja u životnoj kolotečini je njemu bila inspiracija. Ti prvi susreti u zadimljenim lokalima su na neki način predstavljali njegove početke bez kojih sve ono što je slijedilo ne bi bilo jednako.

Počeo je i svirati i čekao ga je dugi put do uspjeha. Kao usamljenik je nastupao u barovima, publika vjerojatno nije pamtila njegovu glazbu. Vjerojatno više njega kao osobu, usamljeničku osobu.

Mnogo dima je kroz njegova pluča prošlo, alkohol mu stran bio nije. Bio je kao jedan od njih? Ili?

Glazbom, kojom će vrlo postupno postati poznat, mu je služila kao sredstvo da prikaže ono što je doživio, osjetio. No on je priču često nadopunjavao, miješala se je tu stvarnost i njegova mašta. Zato što vam god kaže slobodno ne vjerujte, no nema zla. On naprosto ima bujnu maštu.

Kroz godine života bio je pod utjecajem raznolikih zvukova. I oni su postali dio njega. Svejedno jel to bio folk, jazz, rock ili nešto drugo. Najpravednije bi bilo navesti da je iz svega nastao na neki način njegov vlastiti glazbeni pravac.

Vremenom je ostao i bez “dobrog” glasa, jer su dim i alkohol učinili svoje, no i zbog toga je postao slavan. Hrapave glasnice su postale imidž.

Pjesmama je pričao o svijetu, no i o sebi. U trenutku kada je bio već svjestan da mu prijeti propast je zasmjehavao publiku pričom o alkoholiziranom pijanu. No to je bio već početak “otrežnjenja” i čvrste odluke da nastavi drugačije.

Zalagao se je protiv prostitucije, glazbene prostitucije. Borio se je protiv zloupotrebe zvuka. Pri tome se je morao suočiti sa 80.tim i sa procesima stvaranja umjetne glazbe.

Kao Don Kihot se je borio protiv toga. Sve što je stvaralo zvuk za njega je bilo dobrodošlo. Odlagalište kučanskih aparata za njega je bila riznica glazbenih pomagala. Svaka pjesma je za njega tražila svoj vlastiti zvuk.

Njegove nastupe je s vremenom pratila sve mnogobrojnija publika. A sa njom je znao. Pa čak i danas kada tek rijetko nastupa.

Prava je lutrija prisustovati nekom njegovom koncertu. Rijetki su i odavno već živi povučeno i obiteljski.

No kada ipak bude koncert – budite bez brige – slušati ćete dobrog, starog i nepatvorenog – Tom Waitsa.

Pjesme slijedom: 1. I Hope Not Fall In Love With You 2. Martha 3. Tom Traubert’s Blues 4. The Piano Has Been Drinking 5. You’re Innocent When You Dream 6. Alice 7. Rain Dogs 8. The World Keeps Turning

Glazba, taj neiscrpivi izvor izražavanja, uvijek je imala svoje istinske junake, koji su koristeći vlastita nadahnuća u još većoj mjeri bili putokaz brojnim glazbenicima svoga i budućeg vremena. Tako je to bilo i sa Robertom Zimmermanom, koji je vrlo rano sebe preimenovao u – Bob Dylan.

I vjerujem da je poprilično nevažno gubiti odviše vremena oko toga umjetničkog imena. No Robert, odnosno Bob je vjerojatno uskoro shvatio da svojim izborom nipošto nije pogrešio.

A to je bilo prije otprilike pola stoljeća, kada je mladi umjetnik tražio prije svega vlastiti glazbeni identitet. On ga je pronalazio prekapajući po glazbenoj prošlosti svoje domovine, nije mu bilo teško ići i do samih početaka 20.tog stoljeća. Njegov najveći uzor je bio svakako folk pjevač i tekstopisac Woody Guthrie, koji je početkom 60.tih ležao na samrti.

Ako želite što više saznati o njegovim uzorima, tada vam preporučam upravo njegovu prvu ploću, koju se zove jednostavno – Bob Dylan.

Ako mu je prvi LP ostao gotovo nezapažen, već onaj drugi je ušao u glazbenu povijest. Ta tko se ne bi sjetio uspješnica poput “Blowin’ In The Wind” ili “Masters of War”. Naslovi koji se dobro uklapaju u burnu svakodnevnicu Amerike 60.tih.

Vrijeme hladnog rata, rasnih sukoba, građanski pokreti – sve je to na neki način “proizvelo” niz izvođaća protestnih pjesama. Bob-u kao da je bilo predodređeno da bude na izvoru tih događanja, još više, da bude predvodnik. No da li je on to zaista i htio?

Ranih 60.tih susreće Joan Baez, koja je za razliku od njega bila već afirmirana glazbenica. Umjetnica društvenog angažmana i protestnih pjesama, osoba političke akcije do dana današnjeg, i prije svega uvijek nepoželjna u američkim vojnim krugovima.

Dylanove pjesme iz tog doba ona će interpretirati sa posebnim žarom. Teško je tu razlućiti u kojoj je mjeri tome pridonjela činjenica da su oni upravo u to doba bili – ljubavnici.

Zanimljivi su ti njihovi zajednički nastupi, u kojima kao da nije bilo bitne razlike u poimanju političkih nepravdi i potrebnog djelovanja. No razlike su postojale. Možda će upravo one dovesti do osobnog razilaska, no ne uvijek i nesuradnje na pozornici. Poznati su njihovi zajednički nastupi i mnogo godina kasnije. Možda nikad nitko neće bolje poznavati Boba od same Joan.

Vratimo se nakratko Bobovim vrlo angažiranim pjesmama, gdje je svoj upliv zasigurno imala i Bobova prva velika ljubav iz 61.g., Suze Rotolo, koja mu je pomogla da izoštrenije prati društvena događanja (što se je reflektiralo na glazbu), a usput ga je i upoznala sa francuskim književnicima, simbolistima.

Pjesme poput “Masters Of War” su nosile jasne poruke i u tome nije bilo ničeg spornog. Ono što je Dylanu smetalo je što su ga mase počele doživljavati kao vođu, što on nije želio biti. Preko svojih pjesama on je samo izrekao svoj jasni stav, no nije želio biti ničiji predvodnik. Bez obzira da li je bilo riječ o politici ili nećem drugome.

Osječao se neugodno u ulozi, koju je na neki način sam sebi nametnuo. I tek postupno će preko svojih pjesama se početi ogradjivati, što će izazvati nerazumijevanje.

“Ne, nisam to ja babe” – ovom pjesmom Bob na vrlo suptilan način šalje svoje poruke folk pokretu i pokretima opčenito.

On glazbeno evoluira, no biva doživljen kao izdajica jedne glazbene vrste. Na Newport Folk Festivalu 1965.g. svira ponajprije onako kako je publika bila navikla. No tijekom koncerta uvodi po prvi put “elektrificirani” folk. Njegov “Like A Rolling Stone” biva izviždan. Nepravedno, jer gledajući sa vremenske distance je upravo on bio među najzaslužnijima za dalji razvoj folk glazbe.

Osobno doživljava glazbeni preobražaj, koji se može pratiti preko nekoliko uzastopnih albuma, gdje se vidi njegov put od folka do rocka.

Krajem 1965. godine Bob postaje obiteljskim čovjekom. Sara Lowndes, s kojom će provesti sljedećih desetak godina, je vjerojatno bila žena njegovog života. Tek kasnije će nam otkriti da je pjesma “Sad Eyed Lady Of The Lowlands” zapravo posvećena njoj.

A album “Blonde On Blonde” će postati jedno od najznačajnijih glazbenih ostvarenja te godine, popraćeno također izuzetno važnim albumom “John Wesley Harding” iz sljedeće godine, svojim gotovo minimalističkim angažmanom tehnike nastalim kao protuteža studijski raskošnom ostvarenju “Sgt Peppers” – no taj tek u nekoliko sati stvoren album sadrži nešto toliko značajnog kao što je to “All Along The Watchtower”.

Nekako u to vrijeme Bob doživljava misterioznu prometnu nesreću. Činjenica jeste da se on za nekoliko godina povlaći u privatnost. Sa sastavom “The Band” uvježbava i snima pjesme, koje će mnogo prije izdavanja kružiti kao bootleg zdanja.

Sam Bob kada je kasnije sve to objavio na “regularnom” albumu se je čudio kako ljudi kupuju jer je ionako već sve – poznato.

Ako znate pjesmu “God” od John Lennona, tada se sjećate njegovog “I don’t believe in Zimmerman”. Da i Beatlesi su tijekom 60.tih se družili sa Bobom. Njihov medjuutjecaj je nesporan. Postoje čak pjesme gjde se ne može točno razlućiti čiji je izvornik.

Početak 70.tih je za Dylana bilo osobno krizno razdoblje, premda se to po diskografiji možda i ne bi primjetilo.

75.objavljuje svoje “Basement Tapes” (bootleg snimke s kraja 60.tih), a nastupa čak i na filmu, koji nije toliko zapamčen po glumi već po njegovoj čuvenoj pjesmi “Knocking On Heaven’s Door”.

No najveći uspjeh Bob doživljava svojim albumom “Desire” sastavljenim i od mistično-religioznih skladbi, pjesme “Sara”, kojom se na bolan način oprašta od svoje ljubavi. No tu se može naći i društveno-kritična pjesma “Hurricane”. Kad se to sve skupa posloži onda je razumljivo zašto je taj album bio za Boba komercijalno toliko uspješan.

Jeste li ćuli Bob Dylana sa gospel pratnjom? Krajem 70.tih na žalost mnogih obožavatelja on ponovno iznenađuje. On doživljava neko svoje “prosvjetljenje”, koje će obilježiti nekoliko narednih godina rada.

80.te predstavljaju u stvaralačkom smislu njegovo možda najmanje značajno razdoblje. No on ne posustaje. Njegovi nastupi postaju poznati po improvizacijama studijskih skladbi ponekad gotovo do neprepoznatljivosti. Bob zna da njegov glas ne predstavlja prototip milozvučja. Ono što mu je važnije je ono što stihovima poručuje.

No svi oni koji su Bob Dylana prerano otpisali debelo su pogriješili. On naime godinama vrijedno nastupa, od godine 1988 započinje sa svojom “Never Ending Tour”.

Godine 2006. izdaje album uspješnicu “Modern Times”. Ne nemojte ništa specijalno modernog očekivati – očekujte – Dylana.

Svima koji će mu 13.6.2008. g. doći u Varaždin na koncert želim dobru zabavu:)

I evo mali bis. Neka bude od nje:

Note: Copyrighted material on this website is used in accordance with ‘Fair Use’, for the purpose of study, review or critical analysis, and will be removed at the request of the copyright owner(s).

“Provela je noć na putu

kojim kreću od davnina

naši snovi prema svijetu

s’ Perkovića preko Knina

U očima njenim more

svjetluca joj sol u kosi

ona ne da da je slome

otima se i prkosi”

Vjerojatno se ni sam Arsen ne sjeća koliko puta je putovao “s Perkovića preko Knina” put Zagreba. No svakako je rijeć o jednom vlaku ljudskih sudbina, što se osjeti u svakom stihu ove poznate pjesme. “Ona ne da je slome”, isto je i on bio razapet između voljenog grada i metropole koja mu je pružala više stvaralačkih mogućnosti.

Arsen dobro pamti Šibenik, svraća tamo i danas, bilo poslom ili obiteljski, no kao i sve tako se i vremena mijenjaju. U roditeljskom domu tek još slike svjedoće o nekadašnjim proživljenim životima.

Kao što to obično biva, ljudi koji su umjetnički, glazbeno posebno zaslužni, ujedno su i najjednostavniji. Čovjek tako osebujna stvaralaštva i umjetničke zrelosti zacijelo bi zagrintao kada bi ga se u nećemu “omelo”, no kada biste se slučajno uplašili, Arsen bi to i zamjetio te vam se spontano s ljubavlju prilagodio.

Kada promatramo njegov rad unatrag pola stoljeća onda se prije svega prisjećamo njegovih uspjeha. No život ga nipošto nije mazio. Doslovce je započeo kao glazbeni “šegrt” ako možemo tako nazvati njegove početke. Kada se je našao u Zagrebu je na početku bio čak i gladan te je prihvačao gotovo svaki posao koji mu se je nudio. Tako je bio presretan kada je mogao utrošiti npr. noć da napiše ili prepiše?neke partiture. Ukratko bio je ne samo nadaren, već i izuzetno vrijedan. No to je i morao biti da izrazi svu onu stvaralačku bujnost koju je posjedovao.

Arsen je na početku svoje karijere nastupao gotovo na svim festivalima zabavne glazbe u bivšoj Jugoslaviji. Bilo je to drugačije vrijeme nego sada kada je nastup na nekoj takvoj predstavi ne samo za njega predstavljao nastojanje da se predstavi što kvalitetnija pjesma. No koliko god bio popularan, on je uvijek intuitivno činio ono što je osječao da je za njega najbolje a to je bila u ovom slučaju postupna distanca od ovakvih priredbi.

No prije nego je do nje došlo je otpjevao niz pjesama uspješnica. A razmoilaženje je bio jedan prirodni proces. Naime on se naprosto nije više osječao ugodno pjevati pred tako širokim auditorijem, a i glazbeni izražaj se je mijenjao.

Nakon razilaska sa festivalima za njega je nastupilo drugo glazbeno vrijeme, gotovo fluidno, jednostavno je bio svjestan da je njegovim pjesmama prikladnije mjesto u manjim prostorima, kao što su to bila kazališne pozornice. I trudio se da ne bude po svaku cjenu popularan. Ova rečenica zaslužuje pojašnjenje.

Arsen je bio mišljenja da nije važno koliko je ljudi nazočno na nekom koncertu. On je uvijek bio sretan da ga sluša onaj tko doista voli njegovu glazbu, jel to bilo tek nekoliko ljudi ili više nije bilo u prvom planu.

Ovi zapisi će vam zvućati poznato. Glazbeno stvaralaštvo Arsena Dedića se na neki način može podijeliti. On je skladao za druge, za sebe, no uzeo je i predloške poznatih pjesnika ili glazbenika i uradio vlastite prepjeve. A oni doživljavaju sudbinu dobrih prijevoda, kod kojih se često i ne navodi ime prevodioca.

U svakom slučaju nije riječ o lakom zadatku, jer predložak valja prevesti i prilagoditi. Kada slušate njegove izvedbe onda možete razabrati umjetničku vrijednost istih. Da biste npr. ovu pjesmu bolje razumjeli trebali biste poslušati i izvornog Jaques Brela i eventualno Terry Jacksa.

Bez obzira što je sve Arsen uradio, uglazbio, posebnu vrijednost čine sve one pjesme koje je on osobno skladao i otpjevao. I nisu one nastale tek radi neke rime, več su izraz njegovih emocija. Ako želite shvatiti neke slikovne predloške, onda pokušajte razumjeti samog Arsena.

Naime koliko to god banalno zvučalo, u središtu njegovog stvaralaštva je bio njegov život, a on je bio isprepleten mnoštvom ljubavi znanih i neznanih i sve to pretočeno u glazbu. Istinski umjetnici imaju svoja nadahnuća.

A jedno od tih je bila njegova Gabi, koja ga nije osvojila vokalnim vrijednostima, nego je bila u pitanju sasvim drugačija kemija. Ona je ljubav njegovog života koja ga nije napustila i u najtežim trenucima.

Arsen je tijekom svog dugogodišnjeg rada nailazio na razne prepreke, od prostog neshvačanja pa do određene političke izolacije tijekom stvaranja ove nove Hrvatske. Sve je to on izrazio i kroz svoju glazbu, koju vam nažalost tehnički ne mogu svu prikazati na jednom mjestu. Arsen je kao jedan od rijetkih baš uvijek ostao dosljedan samome sebi.

Kao što je poznato, Arsen je u svih ovih pola stoljeća ostavio snažan pečat stvaralaštva. Skladao je glazbu za brojne televizijske serije, za kazalište, angažirao se glazbeno za djecu, za dalmatinske klape. Pomogao je svugdje gdje je mogao.

Uglazbio je i interpretirao stihove pjesnika iz različitih podneblja. Pri tome za njega nije bilo manje ili više vrijednih stvaratelja. Tek je to za njega bio drukčiji izražaj. Nije upadao u zamku neraspoznavanja različitog, no ne i manje vrijednog.

Arsen Dedić bi već sada trebao biti obavezno štivo u udžbenicima Lijepe Naše. No za početak naći ćete tek nekoliko rečenica u “bajnom” hrvatskom izdanju Wikipedije.

Zbog opsega stvaralaštva sam uspio ovdje uvrstiti tek jedan manji broj glazbenih zapisa, uz dužan izraz poštovanja naspram Arsenu Dediću.

Ima nas mnogo koji volimo njegov bogat opus. Poželimo mu dobro zdravlje i još mnogo ne samo glazbenih druženja.

Pjesme slijedom:

1. “Sve što znaš o meni”

2. “Djevojka za jedan dan”

3. “Moderato Cantabile”

4. “Balada iz predgradja”

5. “Sunčana vremena”

6. “Zamisli”

7.”Ti si moja ipak”, “O, mladosti”, “Amigo”

8. “Ofelija”

9. “Pisma”

Note: Copyrighted material on this website is used in accordance with ‘Fair Use’, for the purpose of study, review or critical analysis, and will be removed at the request of the copyright owner(s).